Ne postoji osoba na svijetu koja si barem jednom, u nekom kontekstu, bilo poslovnom, društvenom, obiteljskom, ljubavnom…nije postavila ovo pitanje. Što je to u nama što nas tjera da se to pitamo? Je li to naš odgoj, naša kultura, ljudi kojima smo okruženi? Naš karakter, naši geni, društvene mreže? Realno, odgovor može biti sve od navedenoga. Međutim, mene je zanimalo zašto je to onda univerzalno ako te stavke nisu. Je li moguće da svatko od nas ima manu u nekom od tih polja pa si je postavio ovo pitanje? Odgovor, koji je meni najviše imao smisla, sam pronašla kroz edukaciju o tome na koji je način evolucija utjecala na naš um. Naravno, postoji više teorija i točnih odgovora jer je ovo multi-uzročno, ali ovaj odgovor nudi duboko shvaćanje ljudske prirode i vrlo bitan moment oslobođenja.
Odgovor: Evolucijska teorija osjećaja bezvrijednosti
Mi smo zapravo rođeni da se osjećamo nedovoljno/nevrijedno. To je jedna od urođenih karakteristika našeg uma. Razlog tome je što, evolucijski, ako nisi doprinosio i trudio se, nisi bio koristan svojoj zajednici i bio si odbačen. To je značilo samoću, što je značilo smrt. Ljudi su se morali nekada tako osjećati i postavljati si ova pitanja kako bi bili sigurni da doprinose. Oni koji se nisu pitali ova pitanja, nisu preživjeli i ta karakteristika se nije prenijela dalje. Prenijela se karakteristika stalnog bivanja na oprezu i preživjeli su oni koji su si postavljanjem tih pitanja osigurali stalno prilagođavanje kako bi nastavili doprinositi i bili prihvaćeni u zajednici. Na taj način se um prilagodio. Postavljanje tih pitanja je postala njegova karakteristika. To se zove prirodna selekcija.
Kada sam procesuirala ovakav odgovor na to zašto se svi nekada tako osjećamo, osjetila sam oslobođenje. To je značilo da nije stvar u tome da nešto nije u redu sa mnom, nego da je to jednostavno način na koji je um naučio funkcionirati. Nisam kriva za to. Nisi ni ti kriv/kriva jer se ponekad osjećaš bezvrijedno. Sada znamo da taj osjećaj ne možemo izbjeći i da će se on ponekad pojaviti. Također, znamo da nismo krivi što se tako ponekad osjećamo, da je to jednostavno tako. Ono što možemo napraviti je prihvatiti da ćemo se ponekad osjećati bezvrijednima i pronaći tehnike nošenja s tim osjećajem, jednako kao što se moramo naučiti nositi s tugom, anksioznošću, krivnjom…
Naravno, neće svakoga od nas jednako mučiti ova pitanja ili osjećaj bezvrijednosti. Da se vratim na početak priče, ovaj osjećaj je potenciran i drugim okolnostima. Neki od nas su rođeni u siromaštvu ili obiteljima u kojima su stalno kritizirani. Neki od nas su karakterno skloniji preispitivanju i analiziranju. Sve to dovodi do toga koliko često i koliko jako ćemo osjećati osjećaj bezvrijednosti. Možda jesmo rođeni s potencijalom da se osjećamo bezvrijedno, ali to ne znači da jesmo bezvrijedni, bez obzira na naše okolnosti.
Zašto je povjerovati u to da smo bezvrijedni toliko opasno?
Ako povjerujemo osjećaju bezvrijednosti, onda naš um, ako gledamo evolucijski, zna da postoji vrlo velika šansa da ćemo biti odbačeni, što znači smrt. To onda znači 3 scenarija.
Scenarij 1: Negiranje i pokušaj zavaravanja društva da smo vrijedni iako mi vjerujemo da smo bezvrijedni. Ubijat ćemo se od posla. Povlađivat ćemo poslodavcu i dopuštati mu da nas iskorištava. Uz to ćemo biti jako opterećeni time kako naš život izgleda na van, ali i kako mi izgledamo. To vrlo vjerojatno znači trošenje puno novaca na vanjski izgled, razne tretmane, dijete i slično. Za odnose to znači pritisak i neiskrenost u mnogim situacijama, nezauzimanje za sebe, konstantno provjeravanje i traženje odobravanja od ljubavnog partnera. To je plodno tlo za razvijanje anksioznosti, burnouta, poremećaja hranjenja, loših partnerskih odnosa, tjelesne dismorfije…
Scenarij 2: Prihvaćanje vjerovanja da smo bezvrijedni i odustajanje. Odustat ćemo i postati potpuno pasivni jer ionako nema nade. Povući ćemo se u sebe. Sve će nam postati ravno. Ništa nas više neće veseliti jer smo ionako bezvrijedan član zajednice. To je plodno tlo za razvijanje depresije. Također beznadne misli su jedan od glavnih rizičnih faktora za počinjenje suicida.
Scenarij 3: Bijeg od spoznaje da smo bezvrijedni. Tražit ćemo bilo koji način da zaboravimo da vjerujemo o sebi da smo bezvrijedni. Najčešće uzimanjem supstanci poput alkohola, droge ili promiskuitetnim ponašanjem. To je plodno tlo za razvijanje ovisnosti i depresije.
Kako se nositi s osjećajem bezvrijednosti?
Ono što ja nudim svojim klijentima je širok raspon tehnika iz kognitivno bihevioralne psihoterapije, terapije prihvaćanjem i posvećenošću i terapije fokusirane na suosjećanje. Prvo moramo osvijestiti koji su naši okidači za pojavu osjećaja bezvrijednosti, osvijestiti koje misli nam prolaze kroz um kada se on pojavljuje, gdje ga u tijelu osjećamo i što nas tjera da radimo. Skupa pronalazimo odgovor na te misli i učimo razuvjeravati um od pomisli da smo bezvrijedni. Skupa pronalazimo bolja ponašanja za nošenje s tim osjećajem. Pronalazimo koje su tvoje vrijednosti, što ti je važno i radimo strategiju za to kako živjeti takav život, tvoj život, život tebi vrijedan življenja, bez obzira na povremene osjećaje bezvrijednosti.
